Strah

Зовем се страх.

 Пролазим улицама крви

 и улазим у људске мозгове.

 Уносим људима страхове.

Волим кад ноћу не могу да заспе.

 Ја их прогањам.

 На мене не могу да забораве.

 А ако ме на трен забораве

 и утону у сан,тамо се појављујем.

 И то у још горем облику.

Ја им узимам душу,

уместо душе,дајем им страх.

Желим да им дам своје име.

  Да сви људи постану моје власништво.

Да постанем њихова опсесија.

 Они не могу да ме убију,

јер сам ја бесмртан.

Живим у људима.

Убијам њихов мозак.

Уништавам их.

 Терам их да ме моле за милост.

 Али ја не одустајем.

Желим да владам.

 Многима већ владам,

али није ми доста.

Желим да свет има назив мог имена.

Да ми се сви клањају.

 То желим.

О томе сањам.

Желим да се свет зове страх!

 


Mom tati...

Gledam svoje ruke.. Lice na tebe… Grube su, pune rana, oziljaka koji se ne gube, ne zarastaju…

Slusam svoj glas, nekako jeiskrivljen.. Tezak.. Previse glasan.. Previse dubok za jednu devojcicu…

Gledam svoj hod… Postaje muski, nalik na tvoj…

U ogledalu vise ne vidim svoje oci, vec tvoje…

Toplina iz ociju mi je isceznula…

Mio glas je ispario, nema ga vise…

Umesto njega,dosao je tvoj…

Dodirujem svoju ruku, nogu,svoju kozu…

Vise je nema… Na njenom mestu  je dosla tvoja koza…

Hrapava I grupa…

Moje nema… Nema niceg sto je moje… Osim jedne stvari koja je duboko skrivena u meni…

Osim duse… Dusa mi je ostala…

Tu je, a imas je I ti.,..

Izgleda da je I ona tvoja…

Mozda I jeste…

A mozda je samo ona ostala uz mene…. Nije htela da ode…


Čestitamo!

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.